Svako ima
svoju inspiraciju. Svako ima i svoju osobu koja ga inspiriše. Ono što se čini
najlepšim je ipak dopustiti onima koji nas okružuju i situacijama u kojima se nađemo
da nas inspirišu, dopustiti sebi da se sjedinimo sa onim što nam se dešava, čak
i kada mislimo da je život promašio metu.
Ako posmatramo
sebe kao deo sistema koji je u stalnoj interakciji sa drugim delovima, s
lakoćom ćemo uočiti određene obrasce ponašanja. S nekima ćemo se slagati, kad
god da se sretnemo, sa nekima ćemo se osećati još kompletnijim, sa drugima ćemo
kontakte (bezuspešno) izbegavati, dok će nas život spajati sa njima, a sa
nekima nikada nećemo moći da ostvarimo kvalitetan odnos, bez obzira na trud.
Kada
bismo želeli da podelimo sistem u neke prepoznatljive delove ili, da se na
trenutak prisetimo kako je Mendeljejev podelio hemijske elemente na periode i
grupe, uvidećemo da postoji grupa osoba oko kojih se intenzivno trudimo, koja
okupira našu pažnju, emocije, angažovanje, a da pritom malo ili čak ništa – ne postižemo
da bismo odnos popravili. Ostajemo u sferi njihove nezainteresovanosti ili čak
u zoni neprijatnosti. A mi se i dalje trudimo. Istražujemo njihove osobine,
potrebe i želje i pokušavamo na razne načine da im ugodimo. Tražimo u njima
plemenitost i dobijamo metalni odsjaj odbijanja. Postoji i druga grupa, koja
nas prihvata, na možda pomalo hladan način, ali nas prihvata u meri u kojoj
životne okolnosti to nalažu kao neophodnost. Da, možda su ravnodušni, ali su
tu. Naš odnos sa njima nekada podseća na dužnost, obaveze, moranje, pa čak i
interes, a svakako svrhovitost nekog trenutka. I postoje oni sa kojima nam uvek
ide, koji nas vole i koje mi volimo, bez da se iole potrudimo. A najčešće se,
upravo oko tih osoba, nimalo ne trudimo. Zašto bismo, pa oni nas vole! Takve kakvi
jesmo! Lako se ujedinjujemo sa njima, kad god da se sretnemo. I, ponekad
pomislimo da bi nam život bio sasvim divan, kada bi svi bili kao oni, a da pri
tome zaboravimo da sa njima razmenimo tu jednostavnu činjenicu, da se volimo i
prihvatamo i razumemo… I nastavljamo da se trudimo oko onih koji nas zapravo
nikada i neće prihvatati, jer nedostaje neka bazična kompatibilnost, tako
očigledna, a nama i dalje nejasna. Ne prestajemo da pokušavamo da one iz zone
ravnodušne prisutnosti inspirišemo da u interakciji sa nama pronađu radost,
dublji smisao, razlog ujedinjenja. I dalje zapostavljamo upravo one sa kojima
idealan spoj imamo, bez obzira o kojoj se zoni života radi – ljubavi i
partnerstvu, prijateljstvu ili poslu. Oni su svakako tu! Elektricitet postoji i
teži da ostvari plemenitost.
Sa
nekima se ujedinjujemo da bi ostali isti i svoji. Sa nekima da bismo se
promenili ili kod njih izazvali promenu, iako o tome svest nema znanje. Sa
nekima se jedinimo da bismo proširili sistem ili delovanje. Grupišemo se. Periodično,
konstantno ili kada okolnosti to dozvole ili izazovu. I, da ne zaboravimo, postoje
i onih nekoliko elemenata koji nemaju svojstvo ujedinjenja. Odbijaće sve veze. Stvaraće
neprijatan eliktricitet, pa i eksploziju čim im se približimo. Ostaju svoji,
daleko od svih drugih elemenata i u tome nalaze smisao i svrhu. Da li smo među
njima?!
Нема коментара:
Постави коментар